Са текуће траке
Miodrag Mladenović размијенио је запис Рујки
Goebels je izvelo propagandni trik za podizanje morala nacističkih vojnika, ali nešto je pošlo u krivom smjeru.
Godine 1941. Hitler je naredio da se nešto učini, da se podigne moral vojske na istočnoj fronti. Njemački ministar propagande Joseph Goebbels tada je odlučio igrati na kontrastu i prikazati neprijatelja kao jadnog i beznačajnog; kao podčovjeka.
Odlučio je snimiti kratki video u kojem se sovjetski vojnici međusobno kidaju za komad hljeba. Prema nekim izvorima, na povijesno snimanje došao je i sam Goebbels.
Prema njegovoj zamisli, prije sudbonosne bitke za Moskvu, trebalo je podići pali duh njemačkih vojnika koji su teško zauzeli Smolensk.
Fašisti su u mjesec dana zauzeli cijele europske države, a ovdje su više od dva mjeseca zapeli u ruskoj zabiti.
Među ratnim zarobljenicima posebno su odabrani ljudi neeuropskog izgleda. Cilj je bio izmučiti ih do doslovno životinjskog stanja, da u njima ne ostane ništa ljudsko, a zatim baciti hranu čoporu gladnih životinja.
Nakon nekog vremena u logor su stigli visoki dužnosnici, kao i cijela ekipa snimatelja i redatelja, najboljih u Njemačkoj.
Svjetla, kamera, akcija! Arijevci (visoki, zgodni, svijetlokosi, plavooki, kao s naslovnice modnog časopisa) su se poredali oko oboda logora s Uzbekistncima - U savršenom * kontrastu s tamnoputim, iscrpljenim zarobljenicima.
Dovezao se automobil i otvorio prtljažnik. Odatle se širio nevjerojatan miris svježe pečenog hljeba od kojeg su i uhranjeni Arijevci gutali sline. Vrhunac ove podle ideje trebala je biti štruca hljeba bačena u tor ispod kamera.
Ovo je trebao biti sjajan film Reicha, kako poluživotinje jure na hljeb, tuku se i grizu zubima između sebe. Za nacističke vojnike ovo bi trebao biti vrlo poučan materijal: "Ne smijete imati mjesta sažaljenju za ovaj ološ. Oni nisu ljudi."
Ali sve je pošlo po zlu. Bačena štruca kruha pade nasred obora, priđe mu najmlađi dječak. Smrtna tišina. Pažljivo je podigao hljeb i tri puta poljubio, prinoseći ga između poljubaca svome čelu kao svetu relikviju.
A onda je to proslijedio najstarijem. Uzbeci su zatim sjeli u krug, prekrižili noge u istočnjačkom stilu i počeli dodavati sićušne komadiće kruha duž lanca, poput pilava na vjenčanju u Samarkandu.
Svaki je dobio komadić, zagrijao ruke na njemu, a zatim ga polako, zatvorivši oči, pojeo. I na kraju ovog čudnog obroka rekli su: "Khudoga shukur" (Slava Bogu).
Nijemci su bili izvan sebe od ljutnje i bijesa. Goebbelsove planove pokvarila je plemenitost uzbečkog naroda. Nije ni slutio koliko ljudi druge nacionalnosti mogu biti veličanstveni, kakvi među njima mogu biti odnosi, koliko se može voljeti domovina i dostojanstveno poštivati hljeb, kao Božija blagodat.
Završetak priče je uobičajen. Zatvorenici su ponovno bivali brutalno pretučeni. Nisu odmah ubijeni, nego su u logoru ostavljeni nekoliko mjeseci. Do travnja 1942. preživjelo ih je 77. A onda su strijeljani u šumi.
Njihove posljednje riječi bile su pjesma, pjesma o domovini. Uzbeci su to ponosno i glasno pjevali na svom maternjem jeziku i molili se u sebi...
Iz arhive-Averky Belov
* *
Priče iz Nepričave
Erik Heker je čovek danas zaposlen na obezbeđenju postrojenja istraživačkih laboratorija na Antarktiku, radi na protivpožarnom sistemu i stara se da se brojne instalacije ne zalede pri rekordnim minusima i do -80°C, a svakako pošto je tamo periodično već duži niz godina ne može biti bilo ko .. vidite po njegovom pogledu da je bivša mornarička Foka, kao i bivši major glavne komande za "odbranu" ledenog bespuća.
Što kažu generali armije .. "u njega smo toliko uložili, pa ne možemo ga staviti bilo gde", gde on sad nama po podcastima priča .. da mu je po odgovornosti njegovog posla pristup celom kompleksu neograničen .. pa još kaže da je tamo primetio visoko napredno DEW - direktno energetski oružje, kao i druge tehnologije izvan svega onoga što je javnost danas svesna da može uopšte da postoji wOOw .. da nisu i burad sa freonom tamo !?
Ma nemoj, viličaru .. jedi vnago