ИЗ ЈЕДНЕ ПЕСМЕ СА ЈУГА СРБИЈЕ КОЈУ ПЕВАЈУ УЗ ХАРМОНИКУ НАЈЧЕШЋЕ НАШИ ЦИГАНИ...
...Почетак, или "Овде код мене нема лагање, / сто кила свиња двеста кила масти...."
СВЕТЛИ ПРИМЕРИ
Са текуће траке
Miodrag Mladenović размијенио је запис Рујки
Goebels je izveo propagandni trik za podizanje morala nacističkih vojnika, ali nešto je pošlo u krivom smjeru.
Godine 1941. Hitler je naredio da se nešto učini, da se podigne moral
vojske na istočnoj fronti. Njemački ministar propagande Joseph Goebbels
tada je odlučio igrati na kontrastu i prikazati neprijatelja kao jadnog i
beznačajnog; kao podčovjeka.
Odlučio je snimiti kratki video u kojem se sovjetski vojnici međusobno
kidaju za komad hljeba. Prema nekim izvorima, na povijesno snimanje
došao je i sam Goebbels.
Prema njegovoj zamisli, prije sudbonosne bitke za Moskvu, trebalo je
podići pali duh njemačkih vojnika koji su teško zauzeli Smolensk.
Fašisti su u mjesec dana zauzeli cijele europske države, a ovdje su više od dva mjeseca zapeli u ruskoj zabiti.
Među ratnim zarobljenicima posebno su odabrani ljudi neeuropskog
izgleda. Cilj je bio izmučiti ih do doslovno životinjskog stanja, da u
njima ne ostane ništa ljudsko, a zatim baciti hranu čoporu gladnih
životinja.
Nakon nekog vremena u logor su stigli visoki dužnosnici, kao i cijela ekipa snimatelja i redatelja, najboljih u Njemačkoj.
Svjetla, kamera, akcija! Arijevci (visoki, zgodni, svijetlokosi,
plavooki, kao s naslovnice modnog časopisa) su se poredali oko oboda
logora s Uzbekistncima - U savršenom * kontrastu s tamnoputim,
iscrpljenim zarobljenicima.
Dovezao se automobil i otvorio prtljažnik. Odatle se širio nevjerojatan
miris svježe pečenog hljeba od kojeg su i uhranjeni Arijevci gutali
sline. Vrhunac ove podle ideje trebala je biti štruca hljeba bačena u
tor ispod kamera.
Ovo je trebao biti sjajan film Reicha, kako poluživotinje jure na
hljeb, tuku se i grizu zubima između sebe. Za nacističke vojnike ovo bi
trebao biti vrlo poučan materijal: "Ne smijete imati mjesta sažaljenju
za ovaj ološ. Oni nisu ljudi."
Ali sve je pošlo po zlu. Bačena štruca kruha pade nasred obora, priđe
mu najmlađi dječak. Smrtna tišina. Pažljivo je podigao hljeb i tri puta
poljubio, prinoseći ga između poljubaca svome čelu kao svetu relikviju.
A onda je to proslijedio najstarijem. Uzbeci su zatim sjeli u krug,
prekrižili noge u istočnjačkom stilu i počeli dodavati sićušne komadiće
kruha duž lanca, poput pilava na vjenčanju u Samarkandu.
Svaki je dobio komadić, zagrijao ruke na njemu, a zatim ga polako,
zatvorivši oči, pojeo. I na kraju ovog čudnog obroka rekli su: "Khudoga
shukur" (Slava Bogu).
Nijemci su bili izvan sebe od ljutnje i bijesa. Goebbelsove planove
pokvarila je plemenitost uzbečkog naroda. Nije ni slutio koliko ljudi
druge nacionalnosti mogu biti veličanstveni, kakvi među njima mogu biti
odnosi, koliko se može voljeti domovina i dostojanstveno poštivati
hljeb, kao Božija blagodat.
Završetak priče je uobičajen. Zatvorenici su ponovno bivali brutalno
pretučeni. Nisu odmah ubijeni, nego su u logoru ostavljeni nekoliko
mjeseci. Do travnja 1942. preživjelo ih je 77. A onda su strijeljani u
šumi.
Njihove posljednje riječi bile su pjesma, pjesma o domovini. Uzbeci su
to ponosno i glasno pjevali na svom maternjem jeziku i molili se u
sebi...
Iz arhive-Averky Belov
* *
Нема коментара:
Постави коментар